Prof. dr. Markus Gabriel drži katedru za epistemologiju, filozofiju modernih vremena i današnjice na Univerzitetu Bon (Bonn). On rukovodi Međunarodnim centrom za filozofiju (Internationale Zentrum für Philosophie NRW) i Centrom za znanost i mišljenje (Center for Science and Thought). Postao je poznat kao osnivač novog realizma sa knjigama kao što su “Warum es die Welt nicht gibt” (Zašto svijet ne postoji), “Ich ist nicht Gehirn” (Ja nije mozak), “Der Sinn des Denkens” (Smisao mišljenja). Ovih dana piše knjigu “Moralischer Fortschrift in dunklen Zeiten” (Moralni progres u mračnim vremenima). Kako stoji na ovom web-siteu, dok je u svojoj kućnoj radnoj sobi, sve više je obuzet brigama da je, po svoj prilici, u pravu oko naslova te knjige. Upućlni u njegove knjige i ideje tvrde da “u njemačkom govornom svijetu Markus Gabriel nije samo najmlađi profesor filozofije već je i najistaknutiji glas onih koji žele staviti fiziku na njezino mjesto kao formulu za objašnjenje svijeta”. Također, dodaju da za Markusa Gabriela “fizika više ništa ne objašnjava kad su u pitanju ljudski um i njegovi proizvodi (npr. ne objašnjava poeziju, države, sudske presude). Da bismo naučili nešto o ljudskim bićima, prema njegovom mišljenju, ne bismo trebali gledati samo romane već i najnovije televizijske serije kao što je ‘Westworld’”.
Krug profesora, filozofa i mislilaca sa Univerziteta Bon pokrenuo je serijal tekstova, eseja i rasprava pod zajedničkim naslovom “Signs of life – Keeping up the conversation!” (Znakovi života – održavanje razgovora). U sklopu tog serijala objavljen je esej Markusa Gabriela “Wir brauchen eine metaphysische Pandemie” (Potrebna nam je metafizička pandemija). Srdačno zahvaljujemo gospodinu Mirsadu Maglajcu na njegovom posredovanju da nam prof. dr. Markus Gabriel da saglasnost za prevođenje i objavljivanje ovog eseja. Globalni poredak je uzdrman. Na skali univerzuma, nevidljivoj golim okom, širi se virus čije su stvarne dimenzije još uvijek nepoznanica. Koliko je ljudi zaraženo koronavirusom, koliko mnogo ljudi može još umrijeti i kada ćemo razviti vakcinu – ova i mnoga druga pitanja ostaju bez odgovora. Baš kao i pitanje koliko će ove radikalne mjere, koje se sada uvode diljem Evrope, utjecati na naše ekonomije i demokratije.
Svi ljudi su jednaki pred virusom
Koronavirus nije samo još jedna infektivna pošlica/bolest već je to virusna pandemija. Riječ “pan-demija” izvodi se iz grčkih riječi pan (sve) i demos (narod) i uistinu je sav narod/svijet taj koji je pogođen njome do iste mjere. Pa, ipak, čini se da baš ove istine nismo svjesni, smatrajući da je razuman odgovor sputati ljude unutar granica. Zašto bi virusa bilo briga to da se granica između Njemačke i Francuske zatvori? Zašto je Španija postala entitet koji treba izbjegavati kako bi se virus obuzdao? Odgovor koji ćete dobiti je: Zato što su zdravstveni sistemi nacionalna pitanja i svaka država mora brinuti o svojim bolesnicima unutar svojih granica. Iako je ovo tačno, to je također i sržni problem. Pandemija pogađa sve ljude. Ona pokazuje da smo svi spojeni tom nevidljivom vezom da jesmo ljudi. Svi ljudi su jednaki pred virusom. Zapravo, samo pred virusom svi ljudi još jednom postaju ljudi (überhaupt Menschen), to jest članovi jedne naročite životinjske vrste koja je slučajno dobar domaćin za razmnožavanje jednog često smrtonosnog virusa.
Općenito govoreći, virusi su jedan neriješen metafizički problem. Niko ne zna da li su oni živi. To je tako usljed činjenice što nam još nedostaje jasna definicija života. Zapravo, niko ne zna gdje život doista počinje (wo genau das Leben beginnt). Je li dovoljno imati DNK i RNK, ili trebamo imati ćelije sa sposobnošću da se same od sebe multipliciraju/razmnožavaju? Istina je: Mi to ne znamo, baš kao što ne znamo da li su biljke, insekti ili čak naše vlastite jetre svjesna bića. Još uvijek može izaći na to da je ekosistem Zemlje jedan divovski živi organizam. Da li je koronavirus planetarno imuni, odbrambeni odgovor planete protiv ljudske oholosti i arogancije koja vodi uništenju neizbrojivo mnogo stvorenja jednostavno iz pohlepe za profitom?
Koronavirus otkriva sistemske slabosti vladajuće ideologije dvadeset i prvog stoljeća. Te sistemske slabosti uključuju pogrešno vjerovanje da možemo upravljati ljudskim i moralnim progresom jedino kroz naučni i tehnološki progres, koji nas stoga vodi vjerovanju da prirodnonaučni eksperti mogu riješiti univerzalne društvene probleme. Koronavirus je tu da to pokaže jasno, da svi vide. Međutim, pokazaće se da je to jedna opasna zabluda. Da, jasno, mi treba da konsultiramo virologe. Samo oni jesu ti koji mogu pomoći da se razumije i suzbije virus te sačuvaju ljudski životi. Ali, ko to sluša virologe kad govore da svake godine više od dvije stotine hiljada djece umire od dijareje prouzrokovane virusima uzetim iz prljave vode? Zašto nikoga nije briga za tu djecu? Nažalost, odgovor je posve jasan: Zato što ova djeca ne žive u Njemačkoj, Španiji, Francuskoj ili Italiji. Naravno, ni ovo opet nije cijela istina. Ta djeca žive u evropskim izbjegličkim kampovima, nakon bijega iz nepravednih stanja za koja i naš potrošački sistem treba dijelom kriviti.
Nema istinskog progresa bez moralnog progresa (Ohne morallischen Fortschritt gibt es keinen echten Fortschritt). To je lekcija koju nam ova pandemija daje, jer se rasističke predrasude ukazuju posvuda. Trump je učinio sve što može da virus odslika i klasificira kao kineski problem, Boris Johnson stavlja Ujedinjeno Kraljevstvo na socijaldarvinistički put, pokušavajući riješiti problem izgradnjom eugenskog imuniteta stada. Mnogi ljudi u Njemačkoj vjeruju da je njihov zdravstveni sistem superiorniji od italijanskog, vjerujući da će Nijemci ipak bolje riješiti ovu krizu. To su opasni stereotipi – budalaste predrasude. Svi mi sjedimo na istom brodu (Wir sitzen alle im selben Boot). To jedva da je vijest. Dvadeset i prvo stoljeće je, samo po sebi, jedno pan-demijsko stoljeće, ono je posljedica globalizacije. Sve što ovaj virus čini jeste da otkriva ono što je tu već postojalo: Potrebna nam je jedna potpuno nova ideja globalnog prosvjetiteljstva. Peter Sloterdijk nas opskrbljuje jednim podesnim terminom: Umjesto komunizma, mi trebamo ko-imunizam. To znači da se moramo vakcinisati protiv intelektualnog otrova (gegen geistiges Gift impfen) koji nas dijeli na nacionalne kulture, rase, dobne grupe i klase koje se natječu jedne sa drugima. Upravo sada Evropljani štite svoje bolesne i starije kroz nezabilježene napore solidarnosti. Da bismo to postigli, mi zabravljujemo našu djecu, zatvaramo škole i stvaramo vanredno stanje u zdravstvu. Mi ulažemo milijarde da bismo podstakli naše privrede. Ali, ako nastavimo istim putem koji smo slijedili prije izbijanja koronavirusa, mi ćemo se suočiti sa čak gorim krizama (kommen viel schlimmere Krisen): Opasnijim virusima od kojih se nije moguće zaštititi, nastavkom ekonomskog rata sa Sjedinjenim Američkim Državama u kojem se sada nalazi Evropska unija, širenjem rasizma i nacionalizma usmjerenog protiv ljudi (izbjeglica) koji traže utočište nakon što smo mi snabdjeli njihove dželate/ubice i egzekutore oružjima i naučnim znanjem da naprave hemijsko oružje. I ne zaboravimo klimatsku krizu koja je gora od bilo kojeg virusa, zato što će njezina posljedica biti postupno samoiskorjenjivanje ljudskog života. Koronavirus je već samo usporio ovaj proces na ograničeno vrijeme. Prije koronavirusa svjetski poredak (Weltordnung) nije bio normalan, on je bio letalan, smrtničan. Zašto ne bismo investirali milijarde da promijenimo našu mobilnost? Zašto ne bismo mogli koristiti digitalne prijenose da držimo poslovne sastanke online, umjesto nepotrebnih letova diljem svijeta u privatnim avionima? Kad ćemo napokon shvatiti da je, uspoređen sa našom zabludom da smo naukom i tehnologijom u stanju riješiti sve probleme modernoga svijeta, koronavirus zapravo jedna sasvim bezazlena stvar?
Mi trebamo jedno novo prosvjetiteljstvo
Ovo je poziv svima nama, svim ljudskim bićima, ne samo Evropljanima: Mi trebamo jedno novo prosvjetiteljstvo (Wir brauchen eine neue Aufklärung). Svako ljudsko biće mora primiti etičko obučavanje da bi bilo u stanju potpuno shvatiti veliku opasnost koja počiva u slijepom slijeđenju nauke i tehnologije. Naravno, borba protiv virusa svim raspoloživim sredstvima jeste zasad ispravna strategija. Neočekivano, živimo u solidarnosti i iskustvu valova moralnosti. To je dobar razvoj stvari. Ali, istovremeno, ne smijemo zaboraviti da smo, unutar samo nekoliko sedmica, prešli iz stanja populističkog prezira prema naučnoj ekspertizi u ono stanje koje moj prijatelj iz New Yorka zove “Sjevernom Korejom koja obožava nauku”. Moramo shvatiti da će lanci zaraze globalnog kapitalizma, koji uništavaju našu prirodu i zatupljuju umove građana naših nacija u toj mjeri da postajemo nonstop turisti i konzumeri, ubiti na dulji rok više ljudi negoli što bi ikada mogao ubiti bilo koji virus. Zašto neki medicinski ili virološki pronalazak rezultira solidarnošću, dok široko ignoriramo filozofski zaključak o tome da jedini put iz samoubojstvene globalizacije jeste svjetski poredak koji je izvan gomilanja dobara nacionalnih država koje se natječu podstaknute bezumnom i kvantitativnom ekonomskom logikom? Nakon ove virusne pandemije nama će biti potrebna jedna metafizička pan-demija, ujedinjavanje svih ljudi pod sveobuhvatnim nebom od kojeg nikada nećemo moći umaći. Mi jesmo, i bićemo i dalje, dio ove Zemlje. Mi jesmo, i bićemo i dalje, smrtni i lomni. Zato, postanimo građani ove Zemlje, kosmopolite u jednoj metafizičkoj pandemiji. Sve drugo biće naš kraj (Alles andere wird uns vernichten) i nijedan virolog neće nas moći spasiti.
Preveo i priredio: Enes Karić
(tekst preuzet sa www.oslobodenje.ba)