Analiza predmeta i značaja ontologije, njenog odnosa spram metafizike, te „primata“ ontologije u odnosu na druge znanstvene discipline, predmet je sadržaja prva dva poglavlja iznimno vrijedne knjige prof. dr. Line Veljaka, pod naslovom Uvod u ontologiju, koju je krajem oktobra 2019. godine objavila NakladaBreza u Zagrebu. Pored ukazivanja na znanstveno polje koje ontologiji kao „općoj metafizici“ u razlici spram „specijalnih metafizika“ pripada, autor će posebnu pažnju posvetiti kritici metafizike, primarno se referirajući na filozofsko mišljenje Immanuela Kanta, Friedricha Nietzschea i Martina Heideggera.
Eksplikacija pitanja odnosa teorijske i praktične filozofije, koje autor pred sebe postavlja u daljnjem dijelu teksta, ponudit će uvid u raznolikost posvijesno-filozofskog interpretiranja i dihotomija istog, čije prevladavanje autor vidi u ponovnoj afirmaciji Kantovog kritičkog imperativa, koji utemeljuje jedinstvo teorijske i praktične filozofije te implicira novu podjelu njihovih „zadaća“. Uvođenje drugačijeg oblika postuliranja zadaća kako teorijske tako i praktične filozofije bit će zapravo i svojevrstan uvod u naredno poglavlje. Naime, dok bi praktična filozofija trebala „pripaziti“ na moguće mefatizičke pretenzije teorijske filozofije a koje bi se ogledale u pokušaju apsolutizacije i univerzalizacije bilo kakvih partikularnih pojmova i entiteta, kao i pretenzija na izricanje apsolutnih istina, teorijska filozofija bi trebala upotrijebiti razornu moć vlastitie kritike kako bi ukazala na pogubnost mnogostrukih konsekvenci bilo kojeg pokušaja univerzalizacije onog partikularnog. U tom kontekstu, autor će u poglavlju naslovljenom Metafizički temelji politikā identiteta ukazati na filozofsku ili zdravorazumsku neprihvatljivost svođenja identiteta na isključivo jednu bitnu odrednicu, koja bi apriori poništavala sve druge elemente individualnog identiteta. Takvom redukcionizmu i identitetskom monizmu protivi se pluralističko razumijevanje identiteta koje slavi bogatstvo različitosti. Drugi primjer mogućeg zastranjenja autor će vidjeti u nelegitimnom ali već viđenom hipostaziranju određenih entiteta koji postaju izvor smisla bitka svih bića. Takvim entitetima, ili kako ih autor naziva „metafizičkim utvarama“, podesnim za proces apsolutizacije pokazali su se Nacija, Rasa, Klasa, Partija, Država, Vojska, Crkva. U tom kontekstu, autor smatra da ontologija može ponuditi vrlo značajan doprinos glede razaranja predrasuda koje se korijene u apsolutizaciji bilo kojeg pojma, raskrivanja genealogije svake univerzalizacije, te ukazivanjem na nesavladive antinomije koje nužno proizilaze iz naprijed navedenih oblika devijacije društvene prakse. Jednostavno kazano, ontologija ima kapacitet da odbrani istinu i osvijetli je u njenoj čistoti, budući se svaki oblik pomenute apsolutizacije i univerzalizacije partikuarnog ima vidjeti kao proces kompromitacije ili zloupotrebe same istine. Time će biti uveden središnji pojam narednog poglavlja („Istina“).
Podsjećajući na antičko razlikovanje mnijenja (doxa), znanja (episteme) i razotkrivenosti (aletheia), autor nastoji afirmirati sam pojam ali i odbraniti smisao nečeg takvog kao što je istina, imajući u vidu izazove i „alternative“ koje nude veoma karakteristične interpretacije istine kao središnjeg pojma filozofije u cjelini. U tom smislu, autor iznosi kritiku spram dogmatizma koji istinu teži prisvojiti, kao i postmodernog relativizma, čijoj kritici je mnogo posvećeniji.
Naime, autor ne prihvata stav da je u ime jednog antidogmatskog svjetonazora a u svjetlu kritike metafizike legitimno osporiti mogućnost objektivne istine. Postmodernističko relativiziranje pojma istine – koje istu vidi kao proizvod ljudske kreacije, imaginacije i kulture – vodi ka dokidanju same mogućnosti razlikovanja dobra i zla, što autor vidi iznimno pogubnim, u najširem epistemološkom i ontološkom smislu, a što bi išlo u pravcu kreiranja društva u kojem pojedinci niti bi više imali sposobnost razlikovanja nečega između dviju krajnosti, niti bi ih se u praktičnom smislu moglo smatrati odgovornima (društvo bez odgovoronosti).
Poput Kanta koji traži izlaz iz antonomija koje nameću teza i antiteza u vlastitom suodnosu, te neprihvatanja legitimnim niti pozicije dogmatizma a ni skepticizma, Lino Veljak tek u nadilaženju ovih lažnih alternativa vidi otvaranje perspektive „kritičkog osvješćivanja“ i put „mogućeg oslobađanja istine“. Premda neumorno ponavlja kako istinu nije moguće posjedovati, te da je kao stanovito raskrivanje ili „dospjelost zbiljskog stanja stvari na djelo“ treba gledati isključivo kao rezultat ljudskog uma, autor upozorava i na moguću zloupotrebu.
Pod zloupotrebom autor prije svega misli na apsolutizaciju određenih partikularnosti i izjednačavanje istih s univerzalnošću. Konkretno, u prvom redu riječ je o apsolutizaciji etničkih, rasnih i svjetonazorskih identiteta koji se, premda su u osnovi partikularni, razumijevaju i prakticiraju kao apsolutni identiteti. Takva apsolutizacija partikularnosti, a koja se temelji na dogmatskom razumijevanju istine, svoj vrhunac zadobiva tokom 20. stoljeća i to u obliku nacionalsocijalizma, staljinizma i neoliberalizma kao „prikrivene ideologije“.
Poglavlje pod naslovom Kritika ekonomije kao ontologija, odnosi se na Marxovu kritiku političke ekonomije koja se primarno vezuje za pojam otuđenja i samootuđenja, što je središnji pojam ukupnog Marxovog mišljenja a koji temeljno formulira još u Manuskriptima. Samootuđenje ima zaposljedicu nehuman odnosjednih spram drugih i preuzimanje lika ekonomske životinje kao izvještačene naravi čovjeka. Marxova kritika je zapravo kritika samootuđenja u ekonomiji i poziv ka afirmiranju autentičnog postojanja. Kao najradikalnija posljedica otuđenja ispostavlja se postvarenje koje se razumijeva kao „učinak djelovanja kojim se ljudska svojstva, odnosi i postupci preobražavaju u svojstva, odnose i učinke stvari proizvednih ljudskom djelatnošću ali osamostaljenih od proizvoditelja.“ Suština je sadržana u predstavi da sada stvari/proizvodi upravljaju zbiljom, te ih se razumijeva kao neovisne, te u odnosu na sve drugo determinirajuće kategorije. Konačno, u kontekstu kategorije kapitala autor će izvorni Marxov doprinos vidjeti u njegovu ontologijskom poimanju kapitala. Imajući u vidu karakter ukupnog društvenog odnosa, njegovu unutarnju strukturiranost i utemeljenost u onome što kapital u najdoslovnijem smislu znači za savremeno društvo i njemu pripadajući način proizvodnje, slijedi da je kapital važan ontologijski entitet, ili kako autor kaže, terminologijom klasične metafizike, kapital bi bio bitak ili ono jest.
Nakon poglavlja posvećenog Marxovoj kritici političke ekonomije, autor se okreće interpretaciji i kritici Sokratove filozofije. Premda bi se neki među potencijalnim čitaocima mogli zapitati čemu iznova i čemu sada'Sokrat', treba reći da to pitanje nakon iščitavanja poglavlja posvećenog Platonovom učitelju i 'utemeljitelju morala' pronalazi svoj odgovor iz čega se na vrlo razvidan način pokazuje aktualnost Soratovog mišljenja i suvremenost njegovih već davno uspostavljenih principa filozofskog mišljenja. Naime, baveći se pitanjem povijesnog Sokrata i njegovog mjesta u povijesti filozofije, autor u samo središte analize postavlja Sokratovo kritičko propitivanje svih mnijenja i vjerovanja koje hoće dovesti u pitanje važenje i opravdanost „samorazumljivih istina“. U tom smislu, autor daje prostora i kritici Sokratove pozicije, u čemu se istakao Friedrich Nietzsche, koji će u Sokratu vidjeti ključnu figuru grčkog prosvjetiteljstva s kojom je započeo „proces oblikovanja zapadnjačkog mišljenja u ključu antropologije i metafizike“ a što je vodilo negaciji izvornog grčkog znanja i razvijanju samo jedne strane ljudskog duha. Konačno, opći značaj Sokratove emancipacije od mita, tradicije i zdravog razuma, za nas danas, autor vidi u onoj mjeri u kojoj ne pristajemo na „remitologizaciju, retradicionalizaciju i apsolutizaciju zdravog razuma“.
U posljednjem poglavlju, naslovljenom Einstein, autor se bavi pitanjem ontologijske relevantnosti Einsteinove specijalne teorije relativiteta, pri čemu rečenu teoriju postulira kao dovršenje bitne dimenzije Kantove kritike metafizike. Naime, Einsteinova kritika apsolutnog prostora iapsolutnog vremena temeljno pokazuje kako su apsolutni pojmovi i apsolutni entiteti spekulativno nedokučivi a iz perspektive znanstvenog propitivanja čak i fiktivni. To će autor vidjeti u bitnoj sukladnosti sa Kantovom filozofijom, primarno iskazanom u Kritici čistoga uma,koja ukazujući na granice umske spoznaje i neizbježne antinomije u koje se zaplićemo kako mislimo pitanja metafizike, ono 'apsolutno' čini relativnim a na mjesto ontologije postulira epistemologiju.
Konačno, knjiga Uvod u ontologiju, autora prof. dr. Line Veljaka, predstavlja ne samo izniman znanstveni doprinos području teorijske filozofije, nego prije svega doprinos afirmaciji kritičkog mišljenja a što je od presudnog značaja u doba neoliberalnog kapitalizma i digitalne tehnologije, koji su glavni akteri procesa radikalne dehumanizacije i dovršenja raščerečavanja čovjekovog bitka, budući su za iste vrijednost i smisao sadržani isključivo u onome što podrazumijevaju pojmovi profita, konkuretnosti, tržišta i kapitala (kvantitativna ontologija), dok riječi poput kulture, mišljenja, morala, istine, senzibiliteta i duhovnosti, ništa ne znače a time uopće i ne vrijede. U tom kontekstu, naprijed ispisane retke treba čitati kao filozofski nagovor na knjigu filozofa par excellence.
(prikaz knjige Uvod u ontologiju objavljen u časopisu Eidos, godina III, broj 3, 2019.)