Iako u ideologijskoj namjeri nadlaze jezičke i rodne zasebnosti, pa u radničkoj klasi nalaze univerzalnu jezgru preoblikovanja i napredovanja drustvenih odnosa, nacijske teleologije nisu temeljno ni zahvaćene ni preoblikovane u marksističkim tumačenjima historije i kulture. Ta činjenica je naročito važna za razumijevanje antibosanstva. Slike herojskih proslošti srpskog i hrvatskog naroda i dalje su onakve kakve su oblikovane tokom devetnaestog stoljeća.
Vasa Čubrilović je 1968. godine odlučno istakao upravo stari obrazac o Bosni dva naroda i enigmatskoj prisutnosti muslimana. Za njega je ona samo "mrtvi ugao između Srbije i Hrvatske". On kaze:
„One naše dve zemlje kao republika nemaju etničku osnovu, ujednačenu političku, kulturnu i istorijsku tradiciju kao Srbija i Hrvatska, nisu odraz težnji za nacionalnom i kulturnom samosvjesnošću svoga naroda kao Slovenija i Makedonija. Jednom reči, Bosna i Hercegovina nemaju džavni narod, koji bi svojim poreklom, istorijskom i državnom tradicijom, bio nosilac njihove državne misli.“
Baveći se historijom srpske političke misli, Vasa Čubrilović je, kao i mnogi drugi, konstruirao imaginacijske razloge za pravdanje svoje tvrdnje, a to znači za prešućivanje i poricanje zbilje bosanske političke svijesti. Svi sadržaji političkog naslijeđa Bosne, bosanstva i bošnjaštva, u takvom ideologijskom vidiku, moraju biti zgurani u mrtvi ugao. Tamo su nevidljivi za historiju politicke misli nacijstava srpstva i hrvatstva.
Ni za njega, kao ni za mnoge druge, pokret Husein-kapetana Gradaščevića - sa zahtjevima "da se ukine namjesničko (vezirsko) mjesto u Bosni; da se dopusti uvođenje autonomne vladavine i da se poglavica bira između Bosanaca; da se Porta ne miješa u upravu zemlje" - ne predstavlja nista politički vidljivo. U njegovim razviđanjima historije srpske političke misli bez važnosti je čak i užas Portinog kršenja tog autonomistickog pokreta. A to je samo jedan primjer prešućivanih i poricanih pojava u političkoj historiji Bosne, bosanstva i bošnjaštva.
Iako je Bosna historijski, kulturno i teritorijski odredljivija nego ijedna od zemalja u njenome susjedstvu, razdvajanje u dvije zemlje je dio dugovječnih postupaka njenog osporavanja. Te "naše dve zemlje", pri čemu se misli na Bosnu i Hercegovinu, a zapravo na Bosnu, ni kulturno ni teritorijski nisu razgraničljive. U njima doista živi kroz sve vrijeme jedan narod, faktički povezan čvršće nego što su to dijelovi naroda u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori. Ali ta činjenica, i pored očite neosporivosti, mora biti porečena u konstruiranju nacijskih slika homogenosti i njima suprotstavljenih postojanja, uz istodobno zanemarivanje razdijeljenosti u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Bosanske razdijeljenosti su suštinski konfesionalne, ali u značenju tog pojma koji odgovara ideologijskim potčinjavanjima svetih tradicija u modernome dobu. Tako su religijska pripadanja, poistovjećivana s narodnim i potom nacijskim, ideologijski zapriječena. U takvom njihovom tumačenju dokinuta je čovjekova otvorenost prema transcendentnom u kojem i s kojim je zajamčena nepovredivost čovjeka u uzlaženju ili vraćanju prema vazda višoj i boljoj mogućnosti.
A kada Vasa Čubrilović kaže da Bosna, koju dijeli u dvoje, nema etničku osnovu, ujednačenu političku, kulturnu i historijsku tradiciju kao Srbija i Hrvatska, i to je očita laž. Ako bi to što on osporava Bosni, nakon strogog određenja, bilo primijenjeno i preispitano na slučaju Srbije i Hrvatske – pri čemu ostaje pitanje u kojim i kakvim granicama podrazumijeva Srbiju i Hrvatsku - jasno je da bi u tome bilo moguće otkriti odlučnije razloge za Bosnu, a protiv toga što on brani. Bosna jest religijski pluralna, ali nema i ne maže biti naroda za kojeg bi bilo opravdano tvrditi da utjelovljuje bilo koju religijsku ili političku saglasnost.
Ta zemlja ima prilično cjelovitu etničku osnovu i kulturno-historijsku tradiciju. U cijelome njenom trajanju upravo to je onaj nesvladivi razlog osporavanja Bosne, bosanstva i bošnjaštva u nacijskim ideologijama srpstva i hrvatstva. Kad tog osporavanja ne bi bilo, ideologijske konstrukcije u oba ta nacijstva izgubile bi i razlog i postojanost. A šta je onda, zapravo, to što žreci nacionalizma i komunizma, i pored državnih moći obje Jugoslavije, i monarhističke i komunističke, ne mogu svladati ako to nije postojanje snažne svijesti bosanskog naroda o sebi i razlozima da se suprotstavi različitim oblicima poricanja i razaranja?!
Vasa Čubrilović je navedenu tvrdnju iznio u Sarajevu 1968. godine, u vremenu kada je ideologijski temelj Jugoslavije bio komunizam, i to na okrutan i nepopustljiv način. U toj svojoj tvrdnji oslanjao se na čvrsto ukorijenjenu tradiciju. Na Petoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Jugoslavije održanoj 1940. godine u Zagrebu i Moša Pijade i Milovan Đilas, gorljivi ideolozi komunizma, tvrdili su i obrazlagali da u Bosni nema drugih naroda osim Srba i Hrvata, a da muslimani nemaju etnicku osnovu.89 Na tim postavkama ustrojena je državna politika komunističke Jugoslavije prema Bosni, pa je Moša Pijade 1948. godine, potvrđujući srpsko-hrvatsku suštinu te zemlje i njenog naroda, istakao da je čak i pomisao na mogućnost postojanja bosanskog naroda prijetnja koju treba suzbiti.
Ali, zbilju Bosne, bosanstva i bošnjaštva nije bilo moguće zatrti nikakvim sredstvima. Izbijale su na površinu politika i kultura u različitim oblicima, ovisno o društvenim okolnostima. Za ideologizirane slike južnoslavenske zbilje to je bio "razvoj novih, posebnih nacionalnih identiteta u federalizovanoj državi s jednopartijskom diktaturom", kako to tumači Dušan T. Bataković u branjenju dogme o bosanskim muslimanima kao nesvjesnim Srbima.
Nametana nacijska opredjeljivanja bosanskih muslimana, kojima se većina njih ustrajno suprotstavljala, smatrana su u ideologijskim vidicima dokazom njihovog srpstva i/ili hrvatstva. A suprotstavljanja su tumačena navodnom činjenicom "da su bosanski Muslimani imali snažan regionalni identitet, koji tada nije isključivao njihovu širu pripadnost nekoj od predratnih nacija ili, šire uzev, jugoslavenstvu''. Prema toj dogmi, zasebnost bosanskog muslimanstva je regionalna. Sve više od tog je njihova orijentaliziranost, islamiziranost i poturčenost. U takvome vidiku njihovo je srpstvo (ili hrvatstvo) a ne Bosna, bosanstvo i bošnjaštvo - dubinski sloj koji ih određuje, ali je zaboravljen i porečen.
Od navedenih tumacenja tog šta su bosanski muslimani, a što sami ne znaju da su, šta bi trebali biti, a neće, ko i kako ih je učinio time, a da oni toga nisu svjesni, kako i zašto su pojava mrtvog ugla između Srbije i Hrvatske neizmjerno je važnije pitanje: zašto i kako su progonjeni, ubijani i ponižavani, a da je to u pravilu predstavljano moralno opravdivim i u nacijskim historijama prikazivano viteštvom. I nadalje: Ako je protiv njih učinjen zločin genocida pred očima svijeta, pa potom i presuđen, kako je moguće da iz te i njima sličnih pojava u nacijskim historijama ne slijede nikakvi zaključci o krivo predstavljenoj sudbini tog naroda? Za historičare slične Dušanu T. Batakoviću takva pitanja su izvan njihovih vidika, i znanstvenih i etičkih.
(dio iz trećeg poglavlja knjige „O antibosanstvu“, autora Rusmira Mahmutćehajića, Connectum, Sarajevo, 2018., str. 178-181.)